Zaprimili smo dopis bivšeg prorektora za mobilnost i projekte Sveučilišta u Zadru, prof. dr. sc. Leonarda Marušića oko Zakona o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru te vam ga prenosimo u cijelosti.
Ovih se dana u medijima pojavila vijest o tome da je Ustavni sud donio odluku kojom je, temeljem zahtjeva Sveučilišta u Zagrebu, proglasio neustavnim Zakon o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru. Siguran sam da ta vijest nije imala velik odjek u široj javnosti, jer većina hrvatskih građana niti zna što je Hrvatski kvalifikacijski okvir niti ih brine njegova sudbina, ali mene je ova odluka toliko zabrinula da sam odlučio napraviti nešto što inače ne radim – javno reagirati.
Pri tome moram naglasiti da s jedne strane, stjecajem okolnosti o ovome znam jako puno, a s druge strane, u ovome nemam nikakve osobne interese pa mogu biti potpuno objektivan. Također moram naglasiti da su stavovi koje ovdje iznosim isključivo moji osobni i nemaju veze s institucijom na kojoj sam zaposlen.
Za mene ova priča počinje još krajem 2011. kad se u javnosti prvi put pojavila ideja zagrebačkog Ekonomskog fakulteta da svoje sveučilišne prediplomske i diplomske studije (3+2) objedini u integrirani petogodišnji studij. To se dogodilo upravo u vrijeme kad je započelo djelovanje Hrvatske stručne skupine za Bolonjski proces, čiji sam bio član. Skupina je odlučila reagirati na ovu ideju na način da je organizirala javnu tribinu na temu integriranih studija, i na nju je pozvala tadašnjeg dekana Ekonomskog fakulteta, profesora Lazibata, kako bi on objasnio o čemu je riječ.
Napomenimo ovdje da formiranje integriranog petogodišnjeg studija umjesto uobičajenog 3+2 sustava samo po sebi nije grijeh, i nije u suprotnosti s Bolonjskim procesom niti s bilo kojim hrvatskim zakonom. Štoviše, takvi studiji u hrvatskoj postoje na nekim fakultetima od samog početka provedbe Bolonjskog procesa, ali samo u slučajevima kad za to postoji opravdanje.
Podsjetimo se da je Bolonjski proces nastao kao reakcija na omasovljenje visokog obrazovanja u Europi. U vrijeme kad sam ja studirao, studije je upisivalo možda 20% pripadnika jednog naraštaja, a danas se ta brojka u Hrvatskoj popela na preko 80%. Iz toga je jasno da studenti više nisu intelektualna elita svoje generacije, već njen prosjek, pa je jasno i da pristup prema njima mora biti drugačiji nego što je nekad bio, sa znatno većim angažmanom nastavnika i s više vremena za rad. Zbog toga se s nekadašnjih četverogodišnjih studija prešlo na kombinaciju trogodišnjih preddiplomskih i dvogodišnjih diplomskih studija, pri čemu preddiplomski studij približno odgavara nekadašnjim prvim dvjema godinama studija (tj. nekadašnjim višim školama), ali razvučenim na tri godine s ciljem povećanja prolaznosti, dok diplomski studij odgovara dvjema završnim godinama nekadašnjih studija. Ideja je pri tome bila da neće svi studenti koji upišu preddiplomske studije uspjeti završiti te studije, te da i oni koji ih završe neće svi upisati diplomske studije, već će ih dio potražiti posao s diplomom prvostupnika. Tako bismo na diplomskim studijima imali samo one najbolje pa bi intenzitet tih studija mogao biti kakav je bio i prije Bolonje.
Svi znamo da se to nije dogodilo i rasprava o razlozima bi nas odvela daleko od teme kojom se ovdje bavim, pa se zadržimo samo na činjenici da sustav 3+2 ima smisla u strukama u kojima (barem načelno) postoje radna mjesta za prvostupnike, a jedini opravdani razlog za formiranje integriranog petogodišnjeg studija je nepostojanje takvih radnih mjesta. Kao primjer mogu spomenuti svoj matični studij, studij fizike na zagrebačkom PMFu, koji je od početka Bolonje ustrojen kao petogodišnji, jer ne postoje radna mjesta za prvostupnike fizike, i to ne samo u Hrvatskoj. S duge strane, taj argument ne vrijedi za studij ekonomije, jer u toj djelatnosti sigurno ima posla za prvostupnike (odavno su postojali referenti sa završenim višim školama), pa sam stoga bio jako znatiželjan čuti objašnjenje kolege Lazibata za takva stremljenja Ekonomskog fakulteta.
Nažalost, ono što sam čuo samo je učvrstilo moj stav da nema opravdanja za intergaciju studija ekonomije. Naime, profesor Lazibat nam je objasnio da Ekonomski fakultet izvodi sveučilišne i stručne studije, pa studenti često ne razumiju razliku između tih studija i čude se kad jednog dana shvate da nisu završili ono što su mislili da studiraju. Stoga je fakultet odlučio integrirati svoje sveučilišne studije u cjelovite petogodišnje studije, a stručne studije ostaviti u obliku 3+2, kako bi studenti lakše uočavali razliku. Iz tog je objašnjenja postalo jasno de se sveučilišni i stručni studiji na Ekonomskom fakultetu ne razlikuju po onome po čemu bi se trebali razlikovati, po svom sadržaju, pa stoga fakultet želi napraviti umjetnu razliku u formi studiranja.
U raspravi koja je uslijedila pokušao sam kolegi Lazibatu objasniti u čemu griješe i izrazio sam bojazan da su napravljene ozbiljne pogreške u sadržajima tih studija ako se oni teško razlikuju. Naglasio sam da tehnički fakulteti nemaju takvih problema jer se sveučilišni i stručni studiji u tom području jasno razlikuju, dajući različite ishode učenja, različite kompetencije za tržište rada, pa bi i ekonomija trebala krenuti tim putem, ali bojim se da su moja pojašnjenja naišla na gluhe uši.
Na prvi pogled se čini da bi fakultet mogao jednostavno ukinuti stručne studije (kad se ionako ne razlikuju od sveučilišnih), pa ovog problema ne bi bilo, ali nije to tako jednostavno. Kako bismo bolje razumjeli o čemu se radi, trebamo se prisjetiti nekih drugih formalnih razlika između sveučilišnih i stručnih studija. Zakon propisuje da nositelji kolegija na sveučilišnim studijima moraju biti nastavnici u znanstveno-nastavnim zvanjima (docent, izvanredni profesor i redoviti profesor) koja se stječu prvenstveno znanstvenim radom, dok na stručnim studijima to mogu biti i nastavnici u nastavnim zvanjima (predavač, viši predavač, profesor visoke škole) koje je moguće steći i bez osobitih znanstvenih zasluga. Također, trebamo se prisjetiti i da je prilikom reakreditacije provedene u akademskoj godini 2010./11. Ekonomski fakultet dobio akreditacijsku preporuku u kojoj se navodi da je broj studenata prevelik u odnosu na broj nastavnika. Kako bi otklonio taj nedostatak, fakultet je postigao dogovor s nadležnim ministarstvom o postupnom snižavanju upisnih kvota i smanjenju broja studenata, ali to se baš i nije dogodilo, jer bi se time smanjio broj studenata koji plaćaju studij i fakultet bi ostao bez izdašnog izvora prihoda. Zato su fakultetu potrebni stručni studiji, jer postavljaju skromnije zahtjeve na nastavni kadar pa je na njima lakše zadovoljiti zahtjeve koje postavljaju reakreditacijski postupci.
Pojasnimo još nešto o razlikama između sveučilišnih i stručnih studija, te o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru općenito. Kvalifikaciju čini nekoliko komponenti; jedna je razina (prvostupnik, magistar, doktor), druga je obujam (broj ostvarenih ECTS bodova, ili po starom, broj godina studija), treća je profil (sadržaj ostvarenih ishoda učenja, donosno znanja, vještina i drugih stečenih kompetencija). Na prvi pogled mogli bismo pomisliti da su razina i obujam ista stvar, jer s većim brojem godina studija dolazimo do više razine, ali to nije tako jer dulje studiranje ne mora voditi na višu razinu (ako završite dva uzastopna preddiplomska studija, studirat ćete najmanje šest godina ali time nećete postati magistar). Razinu kvalifikacije definira razina postignutih ishoda učenja, koja može biti viša ili niža. Npr. ako samo znate nabrojati različite nogometne formacije (4-4-2, 3-5-2, 4-3-3 itd.) vaša razina znanja o nogometu je prilično niska, ako znate objasniti razlike između tih formacija, onda je to nešto viša razina, a ako ih znate kritički analizirati i prosuditi koja je najbolja za pojedinu momčad, onda je to prilično visoka razina znanja.
Sveučilišni i stručni studiji razlikuju se po ishodima učenja koji se na njima stječu, a posebno po tome da na sveučilišnim studijima prevladava stjecanje znanja dok na stručnim studijima prevladava stjecanje vještina, ali to ne podrazumijave razliku u razinama tih studija. Stručni i sveučilišni preddiplomski studiji su na istoj razini, a isto vrijedi i za stručne i sveučilišne diplomske studije. To ne znači da su ti studiji istovjetni, i stavljanje jednih i drugih na istu razinu ne znači njihovo poistovjećivanje niti izjednačavanje u ostalim komponentama, i to bi svaki sveučilišni nastavnik morao znati.
S druge strane, treba reći da u hrvatskom visokom obrazovanju imamo terminološku zbrku koja je nastala s uvođenjem Bolonje. Europa je uvela undergraduate (preddiplomske) i graduate (diplomske) studije, kojima se stječu kvalifikacije bachelor (prvostupnik) odnosno master (magistar), pri čemo i bachelor i master mogu biti academic (sveučilišni) ili professional (stručni). Problem je, međutim, u tome što se engleski naziv master u hrvatskom jeziku prevodi kao magistar, ali mi smo prije Bolonje imali kvalifikaciju magistar znanosti, koja se stjecala završetkom poslijediplomskog studija i definitivno je na višoj razini od ovih bolonjskih magistara. Kako bismo izbjegli zbrku između tih dviju kvalifikacija, odlučili smo ove novu bolonjsku kvalifikaciju nazvati magistar struke, ali to nam je zakompliciralo stvari sa stručnim studijima. Ono što se na engleskom jeziku naziva academic master kod nas se naziva sveučilišni magistar struke, pa bi se ono što se na engleskom naziva proffessional master kod nas trebalo nazivati stručni magistar struke, što definitivno ne zvuči dobro. Zbog toga su ti stručni studiji na diplomskoj razini nazvani specijalističkim diplomskim studijima, a odgovarajuća kvalifikacija je dobila naziv specijalist, umjesto magistar.
Nažalost, to je uzrok problema u komunikaciji s drugim zemljama, u kojima se i za jedne i za druge koristi isti naziv, master, pa je njima ta naša različitost u nazivima narazumljiva. Stoga se prošle godine pojavila inicijativa da se i za one koji završe stručne studije na diplomskoj razini uvede naziv magistar, i ta je inicijativa bila temeljena na dvije osnove: jedna je da se svugdje u Europi za tu razinu koristi naziv master, a druga je da su te dvije kvalifikacije na istoj razini kvalifikacijskog okvira, pa se stoga trebaju i jednako nazivati. Ta je inicijativa prvi put predstavljena Hrvatskom rektorskom zboru na posljednjoj sjednici u prošloj akademskoj godini, tj. u rujnu 2015. To je ujedno bila i posljednja sjednica RZa kojoj sam prisustvovao (kao prorektor Sveučilišta u Zadru), s obzirom da mi je mandat istekao s krajem te akademske godine, i dobro se sjećam rasprave koju smo tada vodili.
Profesor Lazibat je u međuvremenu postao prorektor Sveučilišta u Zagrebu, pa je i on bio na toj sjednici, i on je tu inicijativu proglasio sramotnom idejom koja bi degradirala sveučilišne diplomske studije. Tadašnja pomoćnica ministra, profesorica Beljo-Lučič, i tadašnja predsjednice Vijeća veleučilišta i visokih škola, profesorica Ćosović-Bajić pokušale su mu objasniti da su te kvalifikacije na istoj razini HKOa, i da razlika među njima nije u razini nego u sadržaju, odnosno ishodima učenja, a ja sam ih podržao napomenom da se svuda u Europi za oboje koristi naziv master. Bilo je očito da se njemu ne sviđaju naši argumenti, a meni je bilo jasno i zašto mu se ne sviđaju: zato jer se sveučilišni i stručni studiji zagrebačkog Ekonomskog fakulteta slabo razlikuju po bilo čemu, pa je potrebno da se razlikuju po nazivu.
Nakon isteka mandata prestao sam sudjelovati u radu RZa, pa nisam bio upućen u nastavak ove priče, i jako sam se neugodno iznenadio kad sam čuo za zahtjev podnesen Ustavnom sudu. Drugim riječima, došlo je do toga da je jedan terminološki problem (kako najbolje prevesti engleski naziv professional master) doveo do pokušaja rušenja Hrvatkog kvalifikacijskog okvira. Kad sam to vidio bilo mi je zaiztsa teško povjerovati da Sveučilište u Zagrebu – moja alma mater, sveučilište na kojem sam ne samo doplomirao i doktorirao, nego i radio petnaestak godina, i koje još uvijek smatram svojim i često ga branim od raznih napada – da to sveučilište pokušava srušiti HKO samo zbog interesa Ekonomskog fakulteta. Nisam mogao vjerovati da sveučilišni profesori koji stoje iza toga ne razumiju razliku između razine i profila studija; da to ne razumiju rektor i prorektori zagrebačkog sveučilišta i da u svoje nevjerojatne ideje uspijevaju uvjeriti Rektorski zbor, a evo sad i Ustavni sud.
Oni tvrde da te kvalifikacije nisu na istoj razini, a svjesni su da u cijeloj Europi te kvalifikacije jesu na istoj razini. Tvrde da izjednačavanje razina tih studija ugrožava autonomiju sveučilišta, a niti jedno drugo sveučilište u Europi ni ne pomišlja da mu to ugrožava autonomiju. Tvrde da je važno uvesti ovu razliku u razinama kako bi se za one koji su završili stručni studij moglo uvesti razlikovne ispite koje moraju položiti da bi se izjednačili s onima koji su završili sveučilišne studije, a pri tome zanemaruju da je to moguće i kada su te kvalifikacije na istoj razini i imaju isti naziv. Pretpostavimo da po završetku sveučilišnog diplomskog studija želite upisati doktorski studij. Ako se radi o doktorskom studiju na istom odsjeku istog fakulteta, vjerojatno nećete morati polagati nikakve razlikovne ispite, ali ako upisujete doktorski studij na nekom drugom fakultetu, ili drugom sveučilištu, ili u drugom znanstvenom polju, lako je moguće da ćete morati polagati razlikovne ispite a moguće je i da vam ne odobre upis. Isto vrijedi i za one koji su završili stručni studij. Bez obzira što je taj studij na istoj razini kao i sveučilišni, i što njegovim završetkom stječete kvalifikaciju gotovo istog naziva, to ne znači da ste stekli iste ishode učenja, i naravno da vam vijeće tog doktorskog studija može nametnuti razlikovne ispite ili vam ne dozvoliti upis. Ta mogućnost postoji i nije potrebno mijenjati Zakon o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru da bi ju se uvelo!
Kao član Hrvatske stručne skupine za Bolonjski proces, te kao predstavnik Hrvatskog rektorskog zbora u Vijeću EUA (Europska udruga sveučilišta), puno sam puta na europskoj razini sudjelovao u raspravama o Bolonjskom procesu. U tim se raspravama často razgovaralo i o ovoj temi, o odnosu između sveučilišta i veleučilišta, između sveučilišnih i stručnih studija, i europski stav je definitivno da razlika nije u razini nego u nekim drugim elementima. Kao primjer mogu spomenuti raspravu u kojoj su njemački predstavnici u EUA inzistirali da ta udruga uvede mogućnost primanja njemačkih veleučilišta (fachhochschule) u svoje članstvo, argumentirajući to činjenicom da neka od njih imaju zavidnu znanstvenu produkciju i kvalitetu studija, čak i bolju od nekih sveučilišta. Naravno, prijmanje u članstvo bilo bi uvjetovano brojem i kvalitetom objavljenih znanstvenih radova i udjelom proračuna za znanost (posebno onog koji dolazi iz projekata) u ukupnom proračunu učilišta, pa je jasno da ne bi sva njemačka veleučilišta mogla biti primljena u EUA, ali ona najbolja bi. Taj je stav prihvaćen od strane EUA, i ja sam o tome izvijestio RZ, ali izgleda da nitko od rektora nije čitao to moje izvješće.
Mi u Hrvatskoj znamo da gotovo niti jedno naše veleučilište nije ni blizu zadovoljavanju tih uvjeta koje njemačka sveučilišta postavljaju svojim veleučilištima za ulazak u članstvo EUA, i upravo zbog toga sam kao član Stručne skupine za izradu nacionalne strategije znanosti i obrazovanja inzistirao na mjerama koje će smanjivati razliku u kvaliteti između hrvatskih sveučilišta i veleučilišta. Uvjeren sam da je to pravi put, i te su ideje ugrađene u strategiju, međutim do sad ništa od toga nije provedeno. Njemačka sveučilišta, suočena s omasovljenjem visokog obrazovanja, pružaju ruku svojim veleučilištima i pokušavaju im pomoći u podizanju kvalitete, kako bi njemačko gospodarstvo dobivalo što kvalitetniji stručni kadar. Hrvatska sveučilišta ovim činom rade upravo suprotno, umjesto pružanja ruke veleučilištima, ona ih šutaju nogama, uvođenjem formalne razlike u razinama stručnih i sveučilišnih kvalifikacija. Trebam li uopće napomenuti da je to u suprotnosti s onime za što se zalaže spomenuta nacionalna strategija?
I nakon svega toga dolazi ova odluka Ustavnog suda. Suda koji se već duže vrijeme bavi svim i svačim, pa često nastupa kao prizivni sud iznad Vrhovnog suda, a sad se evo bavi i visokim obrazovanjem. Ja tu zbilja moram postaviti pitanje koje su kompetencije sudaca ustavnog suda za donošenje odluka o ovoj temi, jer sam siguran da se na studiju prava ne uči o Bolonjskom procesu. Za mene je ovo kao da dva liječnička tima imaju različite stavove o tome kako liječiti nekog bolesnika, pa se obrate Ustavnom sudu da donese odluku kako će se čovjeka liječiti.
Jesu li suci razmišljali o posljedicama svoje odluke? Čini mi se do oni misle da nisu srušili Zakon o HKOu, nego samo traže dorađivanje nekoliko članaka, na način da se razine ovih kvalifikacija učine različitima, i onda će sve biti u redu. Nažalost, to nipošto nije samo to. HKO je trebalo uskladiti s Europskim kvalifikacijskim okvirom, i s jedinstvenim europskim pristupom visokom obrazovanju, i to je, uz velike napore, napravio tim predvođen profesorom Dželalijom. Oni su pri tome napravili jako dobar posao, koji je prepoznat u mnogim europskim zamljama, pa je profesor Dželalija postao priznati stručnjak za kvalifikacijski okvir kojeg se na europskoj razini poziva kao savjatnika za ovu temu. Ali ako mi izmijenimo naš zakon na način kako to sad traži Ustavni sud, onda HKO više neće biti usklađen s europskim okvirom, pa će svi oni koji završe studije u Hrvatskoj imati problema pri priznavanju svojih kvalifikacija. Je li itko razmišljao o tome? Je li itko razmišljao o problemima koje bi naši studenti mogli imati kod Erasmus razmjena zbog ovih naših specifičnih razlika u razinama koje nitko drugi nema? Je li itko razmišljao o problemima koje bi naša visoka učilišta mogla imati prilikom kreiranja združenih studija s učilištima iz zemalja u kojima ova razlika u razinama ne postoji? Ustavni sud sigurno nije jer se to njih ne tiče i oni o tome ništa ne znaju, ali zašto nije o tome razmišljala uprava zagrebačkog sveučilišta?
Vrhunac apsurda je što se odluka temelji na zaštiti autonomije sveučilišta. Ako usporedimo razinu autonomije hrvatskih sveučilišta s onima u drugim europskim zamljama, vidjet ćemo da ne stojimo naročito dobro, ali ne zato jer je našim sveučilištima ograničena autonomija u akademskim pitanjima, nego zato jer ona nisu financijski autonomna, i to je tema kojom se trebamo baviti ako želimo raditi na autonomiji. Britanskim ili skandinavskim sveučilištima, koja po izvješćima EUA imaju najveću autonomiju u Europi, nimalo ne smeta to što njihovi kvalifikacijski okviri izjednačavaju razinu sveučilišnih i stručnih studija, ali našim sveučilištima, koja nisu naročito autonomna, ovo je najveći problem.
Na kraju mogu reći dvije stvari: Jedna je da je za mene zastrašujuće da Sveučilište u Zagrebu, udruženo s Ustavnim sudom, ruši HKO i dovodi u pitanje priznavanje hrvatskih kvalifikacija u Europi, i to zbog zaštite interesa jednog fakulteta koji ne razumije (ili se pravi da ne razumije) stvarne razlike između sveučilišnih i stručnih studija. Druga je da su sve ovo samo moji stavovi i mišljenja, a ne činjenice. Nisam sudjelovao u raspravama koje su od listopada prošle godine vođene na ovu temu, pa možda nisam u pravu, možda sve ovo nema veze s onime što se ranije događalo u vezi stručnih i sveučilišnih studija na zagrebačkoj ekonomiji. Možda profesor Lazibat nije glavnui pokretač ove inicijative. Možda su namjere uprave zagrebačkog sveučilišta bile posve časne. Možda, ali kako kažu Englezi, if it looks like a duck…